Čeznuti za boljim, za višim uspjehom, za većom nagradom, čeznuti, čeznuti… To je ono što nas pokreće, što nam daje elana živjeti svaki novi dan kao novu mogućnost za ispunjenjem novog. U naravi svakog čovjekovog bića je ta čežnja, razlikujemo se samo u ciljevima, razlikujemo se u poimanju vrhunca sve te silne čežnje.

Ako čeznemo za bogatstvom, shvatit ćemo da uvijek možemo biti bogatiji i nikad se ne ćemo zadovoljiti. Baš naprotiv, takvo saznanje bacit će nas u depresiju, očaj, besmisao, smrt. Nije ni čudo što su baš mnogi bogati, poznati i slavni sami sebi skončali život, jer su im ciljevi bili krivi.

Mi studenti nalazimo se u godinama kad imamo konce sudbine u svojim rukama i trebamo odlučiti kojim putem krenuti, kakvim je slovima ispisati. Trebamo prvo zapisati sadržaj i zaključak tog puta, koji su naši ciljevi, kakve su naše ambicije.

Je li ambicioznije za jednog studenta medicine biti liječnik u najboljoj europskoj bolnici liječiti depresiju, izmišljene gripe i obavljati pobačaje ili otići u zabačenije krajeve svijeta gdje vlada nestašica hrane i gdje ljudi umiru od bolesti za koje ima lijeka, ali su rezervirani samo za bogate? Je li za jednog pravnika ambicioznije braniti najbogatije tajkune, kriminalce, državnike, zločince ili raditi pravničke poslove manje zvučne, ali za život običnog čovjeka najvažnije, počevši od lokalne ali i do najviše razine, i u sudstvu i u zakonodavstvu i politici? Neka se ne uvrijede ostali studenti, počeo sam pisati za ostala zvanja, ali bih otišao u preširoko…

Evo zadržat ću se na samo još jednoj dilemi, zajedničkoj za nas Hercegovce na studiju u Zagrebu. Je li ambicioznije otići u “bili svit”, trčati za novcem, slavom i osobnim uspjehom ili ostati (tj. vratiti se nakon studija) u Hercegovini?

Nigdje toliko posla kao u Hercegovini, odnosno u državi BiH, odnosno s položajem Hrvata u BiH, odnosno s nerazvijenim gospodarstvom, poduzetništvom, infrastrukturom. Manjak intelektualnog i akademskog pomlatka ne stvara visok postotak neupražnjenih radnih mjesta zato što nema ambicija u tom smjeru, radna mjesta treba stvarati! To je ambiciozno, iz ničega stvoriti nešto, lako je nadograđivati. Pregrubo je reći da u BiH nema ničega, jer u tom slučaju samo Bog može pomoći, jer je jedini On iz ničega stvorio sve. Možda je eto i poslao Gospu baš u Hercegovinu da nam pomogne, ima i u tome istine, iz nekog razloga smo odabrani. Gospa je pomogla da se otvore radna mjesta u Međugorju, ali, šalu na stranu, vjerujem da ima i veće planove.

“Pomozi si sam, pomoć’ će ti i Bog.” Mi smo, pak, ti koji moramo usmjeriti ambicije na taj način i u tom smjeru. U konačnici zadnji cilj i vrhunac svih čežnja je Nebo i Božji sud, a tamo će nas prvo pitati kakvi smo bili, kao što reče Isus, prema najmanjima od Njegove braće…


Ante Boras | zkhs.hr

Nema komentara

Komentiraj

Vaša email adresa neće biti objavljena. Polja označena zvjezdicom su obavezna.

Možete koristiti HTML tagove: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>