Vlasti u našoj zemlji godinama krše sve važnije međunarodne dokumente iz oblasti prava žena. BiH ratificirala ih je skoro sve, uključujući i istambulsku Konvenciju Vijeća Europe o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji iz 2013. godine. No, promjene u bh. zakonodavstvu ostale su tek simbolične i nisu popraćene odgovarajućim napretkom u stvarnom životu žena u BiH.
Nasilje u obitelji
Najviše zabrinjava visok postotak nasilja nad ženama. Istraživanje Agencije za ravnopravnost spolova iz 2013. ukazuje da je čak 47,2 posto žena doživjelo neki oblik nasilja tijekom svog života nakon 15. godine. Istodobno, prema podacima iz istog istraživanja, samo se 5,5 posto žena koje su preživjele nasilje obraćalo za pomoć i potporu institucijama.
Treba ukazati na iznimno blagu kaznenu politiku za djela nasilja nad ženama, osobito nasilja u obitelji. Jedna od OESS-ovih analiza sudskih predmeta nasilja u obitelji je pokazala kako se počiniteljima ovog kaznenog djela u čak 77 posto slučajeva izriču uvjetne osude. Čak 13,5 posto počinitelja je osuđeno na novčane kazne, a ostatak otpada na kazne zatvora čija je visina često ispod zakonom utvrđenog minimuma. Podaci pokazuju da je u većini predmeta u kojima je izrečena uvjetna osuda sud utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jednog mjeseca do šest mjeseci. U praksi to znači kako počinitelji nisu ni stupili na izdržavanje kazne iako je predviđena kazna zatvora od tri mjeseca do kazne dugotrajnog zakona. Posebno pitanje je neujednačenost i (ne)provedba zakona i mjera kod zaštite žena s invaliditetom, Romkinja, socijalno ugroženih te LBT žena.
Otkazi trudnicama
Žene su u BiH izložene i diskriminaciji i u pristupu ekonomskim i socijalnim pravima, osobito u zapošljavanju i upravljanju javnim poduzećima. Teško će se netko sjetiti javnog ili privatnog poduzeća, neke agencije, a da ne govorimo o funkcijama kao što su mjesto ravnatelja policije gdje glavnu riječ vodi žena. Dovoljno je pogledati Vladu FBiH ili Vijeće ministara BiH gdje već godinama na čelu nekog resora nemamo ženu. Izuzetak je tu Vlada RS-a koja je u proteklom sazivu imala pet ministrica i premijerku.
Kada krenemo prema “običnom životu”, vidljiva je diskriminacija žena kod pristupa pravu na porodiljski dopust i prateće naknade. One su između entiteta i županija potpuno neujednačene što otežava ionako nezahvalan položaj žena na tržištu rada. Iz godine u godinu se nastavlja trend otkaza trudnicama, osobito kod privatnih poslodavaca. Neke županije, primjerice Hercegovačko-neretvanska, uopće ne isplaćuju porodiljske naknade, u nekim županijama poput Zeničko-dobojske one često kasne i po nekoliko mjeseci, a svi se sjećamo odluke u Sarajevskoj županiji da se porodiljske naknade smanje za stotinu maraka za zaposlene majke, dok su tek neznatno podignute naknade za nezaposlene. Pitanja primjerenosti i jednakosti naknade za vrijeme porodiljskog odsustva, u većini slučajeva, manje su od primanja koja žena zaradi tijekom rada i kreću se od 60 posto u Sarajevskoj do 90 posto neto plaće u Tuzlanskoj županiji. OESS navodi da nadoknada koju primaju nezaposlene žene za vrijeme trudnoće i porođaja u nekim županijama iznosi od 10 do 20 posto prosječne neto plaće, u nekim županijama dobivaju jednokratnu pomoć, dok se u nekim ovakva pomoć nikako ne isplaćuje.
Zlostavljanim 140.000 maraka iz proračuna
Novi zakoni o zaštiti od nasilja u obitelji preciziraju pravo žrtava na smještaj u sigurne kuće te preciziraju obvezu financiranja ovog smještaja. No, financiranje ovog smještaja značajno je otežano zbog neredovitog i nedovoljnog financiranja iz javnih proračuna. Tako je, primjerice, u proračunu FBiH za 2014. godinu predviđeno oko 140.000 maraka za financiranje smještaja, što ni približno nije dovoljno za funkcioniranje šest sigurnih kuća u ovom entitetu koje osiguravaju pristup žrtava najrazličitijim pravima, uključujući pravnu i psihosocijalnu pomoć, ekonomsko osnaživanje…
Žene se ne bave sportom?
Zanimljiv primjer diskriminacije žena u BiH je pitanje financiranja ženskog sporta. Prema podacima Sarajevskog otvorenog centra, nevladine organizacije koja se, između ostalog, bavi i pitanjem prava žena, entitetska ministarstva kulture i sporta svake godine potroše više od 95 posto sredstava financirajući isključivo “muške” sportske klubove i sportaše, potpuno zanemarujući poticanje “ženskih” sportskih klubova, odnosno sportašica.
Dnevni list/pogled.ba