showthumbU razgovoru s roditeljima i drugim članovima obitelji, vjernicima, zna se nametnuti pitanje zašto je toliko vjeronauk važan da ga Crkva nalaže za djecu i mlade. Na to pitanje pokušat ću dati odgovor kako bi vjernicima shvatili zahtjev Crkve na vjersko informiranje i formiranje najmlađih.

Potreba vjeronauka

Svi smo mi na krštenju primili nezasluženi dar vjere u Boga i njegovu milost i postali djeca Božja, članovi Crkve, sinovi Očevi. Vjera se mora, malo po malo, razvijati, rasti. Da bi mogla rasti u duši djeteta, potrebno je da ono upozna Boga. Posijanom žitu također treba vremena kako bi dozrelo i donijelo plod. Ako u prirodi postoji zakon nastajanja, rastenja, sazrijevanja, to vrijedi i za čovjeka, ne samo tijelom, nego i duhom.
Mala djeca dobivaju prve pouke u vjeri na majčinu krilu, ako je majka ne samo po krštenju vjernica, nego i životom. Ona mu sklapa ručice, s njime moli, uči ga moliti, vodi ga u crkvu na Misu i potiče ga na ljubav prema Bogu.
Kako dijete raste s njim, mora rasti i njegova vjera. Potrebna je vjerska pouka prema njegovoj dobi i sposobnosti. U tome će roditelji odigrati važnu ulogu. Uz svakidašnji rad i brige, potrebno je posvetiti se djetetovu duhovnom bogaćenju. Ako roditelj nije dovoljno poučen da bi mogao svoju djecu poučavati, treba i sam čitati katolički tisak i knjige duhovnog sadržaja. Ne će biti naodmet da ponekad uzme katekizam svoje djece i zajedno s njima proučava i poučava. Poznam neke roditelje koji redovito prate građu iz katekizma, i to svih uzrasta, osnovaca i srednjoškolaca.
Roditelji dijete šalju u školu gdje će stjecati određeno znanje za životnu profesiju. To će mu znanje davati kvalificirani učitelj. Dijete također treba stjecati potrebno znanje iz vjere. Zato će ga roditelji povjeriti Crkvi, tj. onima koji u ime Crkve obavljaju taj posao kako bi njihova djeca postala kvalificirani kršćani, vjernici, svjedoci Kristova uskrsnuća.
Briga je roditelja da redovito šalju svoju djecu na vjeronauk, i to od početka njegova školovanja pa sve dok ne završi i postigne određeno zvanje. Tako će dijete postupno stjecati sve dublje i šire znanje o vjeri, moralnim vrjednotama. Roditelji će nastojati pomoći djeci da ono što uče na vjeronauku, to i u životu provode. To je tzv. škola prakse koja mu pomaže kako bi vjerske zasade proživljavali u vlastitom domu, u Crkvi, u školi, u društvu.
Vrlo je značajno povezivanje vjere i života u jedan životni kolosijek. U tome primjer trebaju biti roditelji. Budu li roditelji shvatili značaj vjeronauka u školi i župne kateheze, rezultati ne će izostati. Ako se budu zadovoljili s time da im dijete primi Prvu pričest i krizmu, a poslije zanemare daljnji vjerski i moralni rast, tim postupkom guraju svoju djecu na životnu nizbrdicu u glavnim trenutcima formiranja i vjerskog odgoja. Bez pravog i stalnog odgoja u obitelji, bez kvalitetne župne kateheze, sve više će biti nasilja u školi i izvan škole, u obitelji, u društvu, sve više provala, krađa, terorizma.
Stablo vjere i milosti ne može rasti ako nije zalijevano poukom i molitvom. Kad mladi upoznaju vjeru i njezino duhovno blago, kad u svjetlu vjere počnu rješavati pojedina životna pitanja, imat će temelje na kojima će graditi svoju budućnost.

Što nam kaže Koncil o vjerskoj pouci

Drugi vatikanski koncil izdao je posebnu Deklaraciju o kršćanskom odgoju. U njoj između ostaloga stoji: “Roditelji imaju veoma tešku obvezu da svoju djecu odgajaju. Odgojna uloga roditelja od takve je važnosti da se teško može čim drugim zamijeniti. U kršćanskoj obitelji djecu treba odgajati od najranije mladosti po vjeri koju su primili na krštenju, da Boga spoznaju i štuju i ljube, a bližnjega ljube radi Boga. U tome je roditeljima potrebna pomoć cijelog društva. S posebnog razloga u odgoju mora sudjelovati Crkva, u prvom redu zato što ona mora svim ljudima priopćivati Kristov život i trajno voditi brigu da svako kršćansko dijete dosegne puninu tog života. Crkva je dužna svojoj djeci dati takav odgoj po kojem će cijeli njihov život biti prožet Kristovim duhom (br.3).
«Ispunjavajući svoju odgovornu službu odgoja, Crkva vodi brigu o svim prikladnim sredstvima, posebno onima koja su joj svojstvena, a među prvima je katehizacija. Katehetska pouka prosvjetljuje i učvršćuje vjeru, hrani život Kristovim duhom» (br.4).
«Crkva podsjeća roditelje na njihovu tešku dužnost da sve urede da im djeca mogu tim sredstvima okoristiti kako bi mogla napredovati u kršćanskom obrazovanju” (br.7).
Koncil dakle, sa svom ozbiljnošću, poziva roditelje da shvate tu svoju veliku i svetu dužnost prema svojoj djeci, i to ne samo u prvim godinama njihova života, nego sve do njihove zrele dobi godina.
Stoga neka nitko od roditelja ne kaže da je dosta ako njihovo dijete primi Prvu pričest i krizmu i time završi svoju vjersku izobrazbu. Takvo gledanje na vjeronauk samo škodi njihovoj djeci i uskraćuje im tako potrebnu i bitnu pouku za pravi kršćanski život.

Značaj vjeronauka

Vjeronauk ima svakako vrlo bitan zadatak da djecu i mlade nauči kršćanski živjeti. Također vjeronauk treba mlade pravilno informirati o istinama katoličke vjere, o Crkvi, o moralnim zasadama koje se temelje na evanđeoskim načelima. Zato treba poći od onih osnovnih pojmova do onih glavnih istina. Upravo radi toga pouka o vjeri ne može završiti za godinu dana. Ona mora rasti i usporedo ići s ostalim znanjem koje se stječe u školi. I vjeronauk ima svoj program prema uzrastu djece, mladih.
Ozbiljan vjeronauk u školi i župna kateheza u župi obogaćuje um i srce. I to će djetetu pomoći ispravno prijeći put do konačnog cilja.
Daljnja priprava za život u vjeri je pružanje pomoći da što lakše prožive godine puberteta kako bi se oduprli kojekakvim maštarijama koje priječe učenje, a i molitvu i pohađanje sv. Mise. U tom razdoblju mladosti priprema se za krizmu koja osposobljava potvrđenika za dublje poniranje u osobni kršćanski život dajući mu sposobnost da postane Kristov apostol i da se bude spreman boriti sa samim sobom i na podnošenje žrtava za Boga i Crkvu.
Stoga neka nitko od roditelja ne kaže kako je dovoljno da njihovo dijete primi Prvu pričest i krizmu pa da se time završi njihove vjerska izobrazba. Tako samo nanose štetu svojoj djeci i uskraćuju im tako bitnu pouku na ostvarenju istinskog kršćanskog vjerničkog življenja. I roditelji i vjeroučitelji i katehete moraju nastojati pokazati mladima kako se živi vjera. Nije dovoljno riječima pokazivati što treba činiti, nego u prvom redu primjerom. Riječi potiču, a primjeri privlače.

Piše: don Jozo Ančić

katolicki-tjednik.com

Nema komentara

Komentiraj

Vaša email adresa neće biti objavljena. Polja označena zvjezdicom su obavezna.

Možete koristiti HTML tagove: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>