Volim jaslice. I kad mogu, zastanem, kleknem ili sjednem pred jaslice i gledam. Sve bitno je tamo: vol i magarac. Njima je mjesto u štali. Vjerojatno su bili tu negdje i kad se Isus rodio u štali. Tu je potom jedan anđeo nad štalicom koji je malo klimav, ali služi svojoj svrsi. On je tu uime svih onih anđela koji su pastirima i svim ljudima dobre volje navijestili da je Isus mir ove zemlje.

Pa onda Marija i Josip. I u središtu je svega mali Isus. U središtu svega. I u dubinama ljudskog srca jer se tu Isus želi utjeloviti. Tu bi htio boraviti. Nije važno ako sve tu u nutrini izgleda kao štala. Kad Isus dođe, sve će biti obasjano. Unaokolo su pastiri. Jasno, i bez ovaca ne ide. Pastiri moraju čuvati svoje stado. A one su slike svakoga od nas. Mi smo stado Kristovo, a on se rodio da bude, kako će to poslije i reći: dobar pastir svakoj ovci. On je došao da potraži sve izgubljeno i da se nađe. On je došao da sjedini ljudska srca i da bude jedno stado i jedan pastir.

Negdje sa stražnje strane jaslica već se polako šuljaju i tri kralja. Neki misle da su bili neki mudraci, svakako pametni ljudi koji su znali čitati znakove zvijezda. Nisu bili astrolozi, jer su se klanjali jedinome i pravome Bogu. U njima i po njima (jer su došli izdaleka) Bog se u Isusu želio objaviti svim narodima svijeta. Onda su tri mudraca predstavnici i našega hrvatskog naroda, jer smo od davnine u tom stadu Kristove ljubavi, kršćani, katolici. Malo svjetlo u jaslicama gori. I gledam, jer jaslice su za gledanje. Vidim da je Isusu drago kad dođem, da je osjetljiv na pažnju. Osjećam da je drago i Mariji i Josipu jer im je Isus sve na svijetu. I bor je tu, ali njega kao da i ne vidim jako, makar bi bez njega nekako sve bilo prazno.

Učim se vjerovati pred jaslicama. Zar je to moguće? Bog, Stvoritelj, Vječni: a opet, malo dijete, nemoćan, upućen na ljubav i skrb roditelja, Marije i Josipa. Potpuno bespomoćno dijete, a ponijet će na sebi sav teret svijeta. Ponijet će na sebi tjeskobu majke nad bolesnim djetetom, prestrašene djece zbog pijanstva oca, patnju nevino osuđenih. Nosit će one koji se obraćaju i one koji to još ne čine. Nosit će hendikepirane i ljude s posebnim potrebama. Isuse, tu sam i ja. Umjesto da ti pomognem nositi to breme, ja ti još donosim svoje i tuđe muke i brige.

A ti to primaš baš kao dijete, kao da to nije nešto strašno. I s tvog lica ne silazi smiješak, pun si optimizma. Božić: to si ti, Isuse; malo svjetlo u velikoj tami svijeta. A ipak si razbio tamu koja je prijetila čovjeku i uvlačila se u ljudska srca. To si ti, Isuse! I molim te za sve svoje drage prijatelje; za ljude bez kojih ni mene ne bi bilo, bez kojih ne mogu zamisliti svoj sadašnji trenutak, bez kojih ne bi bilo ni jaslica. Isuse, daj im svoju radost, svoj mir i moju zahvalnost i ljubav!

Neka osjete da ih volim. Tako ću se ja moliti pred jaslicama u želji da svi do kojih mogu doprijeti osjete radost Božića. I to radost ne samo tog dana i blagdana nego i radost koja može biti potpuna, kako je to Isus i obećao.

pater Zvjezdan Linić

Nema komentara

Komentiraj

Vaša email adresa neće biti objavljena. Polja označena zvjezdicom su obavezna.

Možete koristiti HTML tagove: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>