Tako je to u naopakom svijetu, u kojemu nije uspješan onaj što je pismen i školovan, već onaj što pametno uloži pare. Tako je to i u naopakoj zemlji Bosni i Hercegovini, onoj iz glupog vica o jedinoj državi na svijetu u kojoj ima i muslimana i piramida i NATO-a, a nema nafte. Ili je barem tako bilo do nekidan, kad je Bosnom i Hercegovinom poput neispravne plinske boce odjeknula vijest da je federalni ministar rudarstva Erdal Trhulj potpisao s britanskom kompanijom Shell memorandum o geološkim istraživanjima u BiH.

 

 

 

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča urbani mit. Ima on taj običaj, nekad zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic, a nekad mu, eto, nadođe pa ispriča urbani mit. To je, u najkraćemu, vic koji se – očiju mi – zaista dogodio, onaj u kojemu Mujo i Suljo stvarno postoje, žive negdje u Foči ili na Tersani, samo što se drugačije zovu i na kraju pobijede.


Elem, bio neki Jozo tu iz Gnjilišta kod Čapljine, što je radio u privatnoj firmi u Čapljini, dok mu gazda, neki Mislav Perić, Smislav ga zvali, nije završio u zatvoru. Gdje će, šta će, načuo Jozo da u Čapljini traže komunalne radnike, pa otišao u Komunalno – i dobardan, dobardan, ja došo za poso, izvolte, veli službenik, ispunite zahtjev.

“Jooj, ne mogu ja to!”, zajoojao Jozo. “Što?!”, pitao ga  službenik. “Pa ja sam nepismen”, objasnio on.

Propala tako Jozi i karijera u komunalijama, pa riješio da ode u Ameriku. Dobio papire, zaposlio se kod nekog farmera, i nakon nekoliko godina uzeo kredit da pokrene vlastitu malu stočnu farmu. Kupio zemlju u mrkloj nekoj vukojebini Sjeverne Dakote, ili Južne, neke Dakote u svakom slučaju, i kad je krenuo kopati bunar naišao na – naftu. Milijuni barela klokotali mu pod nogama, banka mu odobrila kredit za strojeve, krenuo posao i niti za godinu dana Jozo se sa svojim bušotinama tako obogatio, da je na njegovo polje bacio oko i ExxonMobil, najveća američka naftna kompanija, poslavši mu ponudu koja se ne odbija: pola-pola.


Došli onda Exxonovi odvjetnici, sastavili ugovor i dali Jozi da potpiše. “Jooj, ne mogu ja to!”, zajoojao on. “Što?!”, pitali odvjetnici. “Pa ja sam nepismen”, objasnio Jozo. “Nije moguće, naftni magnat, a nepismen”, živa se zaprepastila gospoda iz Exxona, “što biste tek bili da ste pismeni!” “Komunalni radnik u Čapljini”, odgovorio im na to Jozo.


Tako je to bilo, jest očiju mi, eno ga Jozo i dan-danas živi u Americi, pije whiskey s Jackom Nicholsonom i igra golf s Michaelom Jordanom, “čovjek koji može sve osim da riješi križaljku”, pisao o njemu Vanity Fair. Htio Jozo kasnije da se vrati u Gnjilišta – znate već kako kod nas svatko uspješan želi da se vrati kao beg, pokaže se i počasti kafanu – pa da za svoju slatku osvetu kupi i JKP Čapljina i napravi svoju privatnu firmu, Jozino Komunalno Poduzeće d.o.o. Čapljina, zamisli zgode, ne bi morao ni mijenjati skraćenicu.


“Jooj, ne možete to!”, zajoojao mu službenik. “Što?!”, pitao ga Jozo, “jel što sam nepismen?” “Ma ne”, odgovorio mu čovjek, “nego je kupio već Smislav, za dvaest’ hiljada maraka!”


Tako je to u naopakom svijetu, u kojemu nije uspješan onaj što je pismen i školovan, već onaj što pametno uloži pare. Tako je to i u naopakoj zemlji Bosni i Hercegovini, onoj iz glupog vica o jedinoj državi na svijetu u kojoj ima i muslimana i piramida i NATO-a, a nema nafte. Ili je barem tako bilo do nekidan, kad je Bosnom i Hercegovinom poput neispravne plinske boce odjeknula vijest da je federalni ministar rudarstva Erdal Trhulj potpisao s britanskom kompanijom Shell memorandum o geološkim istraživanjima u BiH. Procijenili stranci, naime, da pod sjevernom Bosnom, od Bosanskog Broda do Tuzle, i Hercegovinom, sve od Glamoča do Neuma, klokoće barem pedeset, ako ne i cijelih petsto milijuna barela nafte.


A Bosanci cijelo vrijeme tražili piramide!


Naftna groznica zahvatila tako i nas, udarili i Bosanci i Hercegovci, sve onako usput, nehajno, kopati po njivama i avlijama, čuje se samo udaranje pijuka i komšijsko zajebavanje: “Imal’ nafte?”. “Kak’a bolan nafta, evo okopavam njivu, da posijem malo blitve”, odgovara čovjek negdje iz dubine zemlje. “Pa što toliko duboko?”, smije se komšija. “Da je ne pozobaju svrake, jebem te radoznala!”, začuje se onda iz rupe.


Jedan u Nevesinju prodao susjedu koncesiju za geološka istraživanja iza svoje kuće za dvadeset maraka, a kad su ga kasnije pitali što tako jeftino, on objasnio da nikad jeftinije nije platio pražnjenje septičke jame. “Ja nafte i govana”, psuje otada komšija, sve s cisternom obilazeći Hercegovinu ne bi li nekome uvalio prvoklasnu nevesinjsku naftu, barel po marku, samo da ide kući, a ovi ga zajebavaju. “Halo, šeik!”, viču za njim. A jedan u Posušju, vjerovali ili ne, otkrio nalazište eurosupera. Jest, očiju mi. Doveo on svoje geologe, i stvarno: ne šiklja iz bušotine nafta, nego visokokvalitetni bezolovni eurosuper 95. Tek ga treću noć uhvatio OMV-ov noćni čuvar.


Najviše su se, međutim, nafti obradovali – vehabije. Sad će doći Shell, i British Petroleum će doći, i Exxon, navalit će naftne kompanije sa zapada, pa će tražiti koncesije, a ovi Lagumdžijini neće im dati, neće se Shell nafte napiti pored živih domaćih švercera i korumpirane vlasti. Onda će se Amerikanci, kako to već ide, snažno zabrinuti za bosansku demokraciju i financirati protuvladine pobunjenike, pa naoružati bosanske talibane da svrgnu vladu. I dok glupi Ameri shvate, već će bradati šeici u ‘kapri’ pantalama uspostaviti islamsku republiku. Nema glupljih od Amera. Da im se i dvadeset puta to dogodi, oni će sutra dvadeset prvi put nekooperativnu neku vladu rušiti tako da umjesto geoloških ispitivanja financiraju teološka. Pa sad bosanski vehabije sjede pored telefona i čekaju da zazvoni.


A bio i neki Jozo iz Gnjilišta, što se nepismen u Americi obogatio na nafti, pa odlučio da konačno nauči pisati i čitati. I šta? – prvo što je sam u životu pročitao bila je vijest u novinama da su u Hercegovini našli naftu, a prvo što je svojom rukom napisao bio je potpis pod memorandum sa Ministarstvom rudarstva Federacije BiH. Znate već kako kod nas svatko uspješan želi da se vrati kao beg, pokaže se i počasti kafanu. Potpisao tako Jozo ugovor i, jasno, nakon mjesec dana ostao i bez novca, i bez imanja, i bez žene, i bez nafte.


Tako je bilo, jest očiju mi, eno ga danas u Gnjilištima, konačno na kraju vlastoručno ispunio zahtjev, zaposlio se u Komunalnom i po cijele dane sjedi u onoj kafani, psujući život što mu prolazi u čišćenju tuđih govana. “Šuti bolan”, tješi ga konobar Dugi, “što bi tek bilo da si nepismen!” “Bio bih naftni magnat u Dakoti”, odgovori mu onda Jozo, pa se cijela kafana sat vremena smije budalastom komunalcu.

Napisao: BORIS DEŽULOVIĆ / OSLOBOĐENJE

Nema komentara

Komentiraj

Vaša email adresa neće biti objavljena. Polja označena zvjezdicom su obavezna.

Možete koristiti HTML tagove: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>