Dobro jutro radni narode, točno je 12 sati! I dok krmeljavih očiju piješ prvu kavu i kontaš na koje bi brojeve bingo danas mogao davat’, ja sam već zaradio duplu dnevnicu, istrčao polumaraton, odveo ćuku u veterinara, spasio život slučajnom prolazniku, zaustavio rat na Bliskom istoku i pronašao lijek za AIDS… al’ u Stocu. Svi smo mi ista govna. Kava, kafić, kladionica, kukanje kako ništa ne valja i sutra ponavljanje iste radnje. Eventualno odemo i na posao ili nešto sa strane odradimo, čisto da se ima od čega živit’.

Pa opet u svemu tome, kava i kafić su blažena, sasvim normalna pa čak i pozitivna društvena pojava, ali kladionice, odnosno bingo je nešto što me baš smeta. Ta “sprava” je izmišljena da iz tebe izmuze i ono zadnje što imaš (ili nemaš), tjerajući te da blejiš u ekran dok se loptice fiktivno vrte dajući ti nadu da ćeš barem nešto dobiti u svom životu. A dobiti ćeš nešto sigurno, bilo glavobolju, čir na želucu ili opomenu pred isključenje od električnog nakon što si i zadnju markicu dao na još jedan krug. Ali to nije glavna tema ovog teksta, na samu ideju da ga napišem natjeralo me nešto drugo – smeće, odnosno nazovimo incident sa trganjem nedavno postavljenih znakova u višićku adu. Organizirali smo se u selu kroz Udrugu Ostajem, da imamo formalno-pravni subjekt kako bi pokušali napraviti nešto bolje za sve nas, prvo smo što smo napravili jest počistili veliki dio smeća iz ade, no i dalje imamo problema sa smećem. I to smećem koje razmišlja, koje ima glas i koje se širi…

Kao prvo da se jedna osoba rodi trebalo se poklopiti mnogo toga, ona nastaje od dvoje ljudi, to dvoje od četiri, četiri od osam itd. 20 generacija unatrag to je 1 048 576. Što znači da se preko milijun ljudi prvo trebalo roditi da bi se danas rodio ti ili ja. I što ti odlučiš učiniti sa svojim životom? Možda počupati znakove u neretvanskoj adi, možda istu zagaditi novim otpadom ili ono najgore – zagađivati okolinu jednostavno svojom pojavom. O da, dobro znate na što mislim sada. Ovdje ti spadaju oni komentatori u kafićima, po portalima, oni koji galame po televizoru, hakaju i ogovaraju druge, slijepi slušatelji svega i svačega i vjerojatno još mnogi drugi koje u ovom trenutku ne mogu kategorizirati.

Kada nemaš ništa pametno i korisno u životu čime bi se bavio, onda postaješ zagađivač, pronađeš nešto tamo prema čemu možeš ispoljavati svoju frustraciju, očaj, turobnost života ili jednostavno prvo na što naletiš što će ti danas zaokupirati mozak. Jer takvima je uvijek netko drugi kriv, takvi će ti uvijek istovariti smeće pred vrata komentarima “Ma ‘ta ćeš ti, bolje ti sjedi doma, bolje džaba ležat, nego džaba raditi” pa “Šuti, radi mira u kući, ne talasaj, ne pitaj ništa” i “Ne može se ovdje ništa, vidiš li šta nam radi [umetni ime političara] i oni njegovi”, pa i ako ćemo konkretno “Vidi onoga u klubu, ne bi ti on bio tamo da nema neke koristi” ili “Ma ja, osnovali su tu neku udrugu ne bi li se uvalili negdje, bez veze eto sad čiste nešto, kakve im koristi kad će se opet to zagaditi”.

Sve to viđamo svakodnevno, pa bi nam onda trebalo biti čudno što je par omladinaca s određenom količinom piva u sustavu vjerojatno iz čiste dosade iščupalo nekoliko drvenih znakova, onda se još s pomalo priglupim smiješkom fotografiralo sa istim? Da, dobili smo i imena i slike i video i sve informacije o kompletnom hrabrom poduhvatu nekolicine mlađih momaka iz našeg sela, no što je sad primjerena kazna za njihov “veliki” grijeh? Možda objaviti imena i prezimena, slike? Pribiti ih na stup srama, zapaliti pred školom za primjer ostalima? Ne. Uostalom, odakle uopće smeće i potreba za akcijom čišćenja? Da se nisu po noći spustili neki likovi po mraku i bacali smeće u adu. Ma da mi ih je samo uhvatiti p***a im materina… ali k***c – mi bacamo smeće!

Sad nam je kao golemi problem iščupan znak? Vjerojatno smo kao mlađi i svi radili iste gluposti, pa i gore, neke delikvencije ili nazovimo spaćke u nedostatku bolje zabave. Sjećam se sebe i svog društva, imali smo zgodnu foru za zabavu u ljetnom periodu, stavili bi nekakvu improviziranu prepreku na seoski put, pa kad bi naišlo auto i zaustavilo se da istu ukloni, mi bi ga zasuli raznim povrćem i nestali ponovno u mrak, prepričavajući tko je koga bolje pogodio. Bili smo djeca zaboga.

Jedino što mi danas možemo napraviti jest dati i iznova davati pozitivan primjer – ‘ajmo prvo mi ne biti smeće, ‘ajmo napraviti prvo čistu oazu bez smeća u našim glavama. Npr., s razlogom (još) ne postoji rampa prema višićkoj adi, najlakše na svijetu bi bilo uzeti dva stupa i prepriječiti put. Riješili bi problem odlaganja smeća tamo, ali ne bi problem smeća u glavi, smeća koje te tjera da radiš takve stvari, koje te tjera da misliš da je svijet tvoje smetlište. Ali džaba ako jedan pojedinac želi promijeniti ovo selo ako i ti ne budeš sa njim radio. Put naprijed nije čekajući Godota koji nikada neće doći ili tražiti uskrsnuće Tite (jer prije je sve bilo bolje), nego zavlačenje rukava i mijenjanja stvari u našem mjestu. Male stvari koje napravimo prave veliku promjenu. Isto kao na stadionu – kada krene navijačka pjesma pa ti dodaš ono malo svog glasa i kontaš neće biti nikakve promjene. Ali kada tisuće ljudi vikne u isti glas, onda se to itekako čuje.

I ono što ti budeš radio biti će i odraz tvoga društva, a mi nastavljamo raditi, a vi ili rušite ili gradite s nama. I samo je do nas hoćemo li ponovno čitati ili komentirati kako je netko nešto slomio ili uništio, ili ipak kako je netko nekome pomogao, nešto korisno napravio i nešto postigao. E sada je pitanje, hoćeš li nastaviti ubijati svoju svakodnevnicu u SportPlusu… ili ćeš prijeći u Premier? Ili ćeš očistiti smeće iz svoje glave?

 

Nema komentara

Komentiraj

Vaša email adresa neće biti objavljena. Polja označena zvjezdicom su obavezna.

Možete koristiti HTML tagove: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>