Prvi članak objavljen na našoj stranici odnosio se na projekt “Gornji horizonti” pa ćemo o toj temi uvijek sa nekom nostalgijom pisati, iako ova priča nikako nije pozitivna. O ovom projektu su mediji počeli pisati puno ranije nego je naša stranica krenula sa radom, ali očito bez ikakvog učinka, nažalost, u našoj se svijesti nije puno toga promijenilo pa ovdje donosimo tekst Horizonti gornji i Neretljani donji…” autora dr. sc. Marija Šiljega, tehnologa za vode i člana međunarodnog istraživačkog tima “Pure Water”.

Godina je 2035. ili u najboljem slučaju 2040. Nekad plodna dolina Neretve može se vidjeti još samo na nostalgičnim fotografijama iz naše mladosti kada smo ljeti na putu za Dubrovnik ili ušće birali pogodno mjesto uz cestu za ovjekovječiti svoja preplanula tijela, a usput u pozadini ´uhvatiti´ nestvaran močvarni prizor ili nasade mandarina…

Danas je, kao u nekom kataklizmičkom filmu ostala samo pustara, slana i škrta, sa tek ponekom pojavom zeleno plavih ostataka, nekad prekrasnih staništa na desetine vrsta ptica… Već odavno su presušili krški izvori i vrela. Vodocrpilište Doljani godinama nije u upotrebi, a opstanak onoga u Prudu, odakle vodu za piće dobiva 150 tisuća ljudi iz Dubrovačko-neretvanske županije, a ljeti još toliko njihovih gostiju, postaje upitan zbog sve veće koncentracije sulfata i klorida u vodi.

No, vratimo se u sadašnjost jer upravo je danas pravo vrijeme kad još možemo spriječiti ili bar odgoditi takve crne slutnje.  Zbog naglog smanjenja izdašnosti vodocrpilišta Doljani, građani Metkovića već tjednima muku muče sa vodom iz vodoopskrbne mreže jer se koncentracija klorida iz dana u dan mijenja od 500, 600 pa i 700 miligrama po litri, odnosno od dvostruke do čak i trostruke dozvoljene vrijednosti. Koje li ironije, Hrvatska po količini zaliha pitke vode spada u najbogatije zemlje svijeta, a Neretljanima se, valjda kao dobra vijest objavljuje kako svoju vodu baš i ne mogu piti, ali eto mogu na njoj juhu kuhati, samo ju pri tom manje zasoliti…

A sve je počelo davne 1976. godine kada se okupiše socijalističko-samoupravljajući mozgovi, tamo negdje u Sarajevu i izradiše Okvirni projekt znakovita imena “Gornji horizonti”. Projekt je to kojim se planiralo prevesti vode iz Nevesinjskog, Gatačkog i Dabarskog polja u korito Trebišnjice, kako bi se izgradile brane i osnažio bosansko-hercegovački elektroopskrbni sustav. Kako bi se to ostvarilo, vode koje teku podzemnim kraškim kanalima manjih rijeka koje se prirodno ulijevaju u Neretvu i dalje u more, prevodile bi se u slivno područje Trebišnjice, odnosno njenih pritoka, te dalje u novosagrađene akumulacije.

Tridesetak godina poslije, Republika Srpska ne gubi vrijeme. Pozivajući se navodno između ostalog i na dug HEP-a od 100 milijuna eura kao uporište za nastavak projekta, već su izgradili tunelsko-kanalni kompleks u dužini od 15-ak kilometara, Fatničko – Dabarsko polje kojim bi se ta voda trebala transportirati. U Federaciji BiH, istini za volju, postoji kritična masa razumnih snaga koje pokušavaju stopirati radove na projektu zbog opravdane bojazni da će se reducirati vode sliva Neretve. No, što doista predstavljaju razjedinjene strukture iz Federacije u kojoj samo hrvatski, najmalobrojniji konstitutivni narod predstavlja X državotvornih stranaka i strančica, naspram bratije iz Republike Srpske koja mudro u svim bitnim pitanjima, godinama svira u istu frulu? Takozvani stručnjaci – ekolozi, trude se u svojim kvazi studijama (naravno, financiranim od strane investitora) i rukama i nogama dokazati kako ovaj projekt ne nosi značajnije rizike, mada zasigurno ni sami u to ne vjeruju. Kao da ni činjenice iz nekih prošlih zahvata nisu same po sebi dovoljne. A istina je su do sada izgrađene brane na Neretvi, od Uloga do Počitelja, oduzele mještanima više od tisuću i pol hektara obradiva zemljišta, da je od brana do jablaničkih turbinskih postrojenja, tj. u pet-kilometarskom toku ostalo samo suho korito rijeke, da su nepovratno izgubljena prirodna mrijestilišta autohtone neretvanske pastrve, da su od nekad poznatih riječnih plaža ostale tek kamenite obale neugodna mirisa prouzročena stalnim oscilacijama nivoa rijeke i da ne nabrajamo u nedogled…

Ono u čemu je znanost u načelu suglasna, jeste da bi realizacijom projekta područje od Čapljine do ušća postalo slana pustara. Postoje samo različita mišljenja u tome kada bi se to dogodilo: desetak godina prije ili kasnije. Preusmjeravanjem voda iz njihova prirodnog neretvanskog sliva u sliv Trebišnjice, Neretva bi mogla izgubiti značajan dio svoga hidro-potencijala, koji bi bio anuliran prodorom morske vode. Morska voda koja bi ´nadomjestila´ izgubljenu slatku vodu povećala bi salinitet vode do te mjere da bi praktično bio u potpunosti onemogućen uzgoj povrća i voća u dolini Neretve, južno od Čapljine. Zaslanjena voda zauzela bi i podzemne tokove rijeka Buna, Bregava i Bunica koje bi tako postale samo dio lijepih uspomena.  Hutovo Blato, stanište 240 vrsta ptica, dvadesetak vrsta riba, i preko 600 različitih biljaka ostalo bi bez voda iz vrela Londže, Drijena i Oraha, a time bi nestalo i ovo, biološki najbogatije mikrostanište na Mediteranu. 700 hektara mandarinskih nasada u neretvanskoj dolini bi se sasušilo jer bi umjesto vode iz podzemnih tokova dobivalo slanu morsku vodu koja bi te tokove ispunila. O kamenicama i dagnjama iz malostonskog zaljeva mogli bi čitati samo u udžbenicima biologije, jer bi isčezle zbog nedostatka hranjivih tvari koje su do sada bile nošene slatkom vodom Neretve. Sumnjičavi kojima sve ovo skupa zvuči nestvarno, mogu već sada odvezati barke i baciti ´peškafondo ili skosavicu´ na metkovske ili čapljinske lignje, kojima su morske dubine inače prirodno stanište, a morski plićaci obitavalište samo u vrijeme mriješćenja.

Energetičarima koji su očito izabrali zelenilo 700 milijuna američkih dolara naspram jedinstvenog zelenila Neretve možda i ne treba zamjeriti. Možda im ne treba zamjeriti niti nepoznavanje Europske konvencije o vodama koja strogo zabranjuje njihovo prevođenje iz jednog sliva u drugi. Možda…

No, svima ostalima, počevši od nas samih koji smo uz Neretvu rođeni, tu ostali ili uz njen tok se u svijet otisnuli, naši unuci zasigurno neće oprostiti ako ostanemo nijemi promatrači potencijalno najvećeg mediteranskog ekocida u novijoj povijesti. Dignimo glas za spas naše kalifornijske doline! Očuvajmo neukrotiv žubor naše Neretve, onakve kakvu ju poznajemo sada, a ne kakvom bi je se mogli u budućnosti samo nostalgično sjećati.

 

visici.com|poskok.info

Nema komentara

Komentiraj

Vaša email adresa neće biti objavljena. Polja označena zvjezdicom su obavezna.

Možete koristiti HTML tagove: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>