Otkucavaju zadnji sati do početnog udarca na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Prvenstvu kojeg ćemo najkraće pamtiti, prvenstvu kojeg dočekujemo s najmanje emocija i euforije. Hrvatske nema, pa i red je da se i mi svi zajedno jednom malo odmorimo i barem jedno veliko natjecanje odgledamo bez stresova i ekstremnih emocija.

Dok u miru čekamo početak “mjeseca nogometa”, iz sjećanja izviru lijepe uspomene. U Japanu i Južnoj Koreji smo sudjelovali, u Njemačkoj pokušavali, ali u Francuskoj smo napisali povijest…

Ljeto 1998. Vittel, Davor Šuker, francuska kapa, ružni prvi i odlični pričuvni dresovi. I bronca koju se bez ikakve grižnje savjesti može smatrati zlatom. Barem u našim srcima, ako ne u povijesnim almanasima. Da smo mogli biti i zlatni – mogli smo. Samo da je tog dana Lilian Thuram “zakasnio na bus”.

S današnje distance – bilo je to najiskrenije i najljepše Svjetsko prvenstvo. Prvenstvo na kojeg su nogometaše ispratili samo ljubitelji nogometa, a dočekali – svi. Prvenstvo uoči kojeg nije bilo estradne parade navijačkih hitova, a ona izvorna “Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta” pisala se tijekom prvenstva, dok su padali Rumunji, Nijemci, Nizozemci. I imala je samo jednu verziju, za razliku od sadašnjih šezdeset. Onu pravu.

Krenulo je s Jamajkom, u okršaju debitanata na najvećoj svjetskoj nogometnoj smotri. Sjećate se onoga jamajčanskog “Rene Sinovčića” (Rene Simoes), koji je po prvi put u povijesti doveo Jamajku na Svjetsko prvenstvo, a onda krenuo u obilazak svijeta tražeći nogometaše koji su nekakvi daljnji srodnici Boba Marleya? Mario Stanić bio je strijelac našeg prvog pogotka na Svjetskim prvenstvima, ali više od njega pamtit će se onaj Roberta Prosinečkog na otvaranju drugog poluvremena. I Šukerov prvi od šest.

Nakon toga – japanske kamikaze. I to u 14:30 sati, u srcu lipnja, po žegi od koje do danas osjećamo toplinu. Manje zbog vrućine, više zbog drugog Šukerovog pogotka, koji je navijestio početak pričanja priče o “najpoznatijem Hrvatu na svijetu”. “Odakle ste? Iz Hrvatske? Oh, da, Davor Suker!” U Hrvatskoj se već polako počelo “kuhati”. Prošli smo dalje nakon samo 180 minuta na Svjetskom prvenstvu. Nije bilo potrebe da se s Argentincima naganjamo za prvo mjesto, velikodušno smo im ga prepustili. I Engleze u osmini finala.

A nama – žutokosi Rumunji. Reprezentacija s najružnijim kolektivnim frizurama u povijesti Svjetskih prvenstava pala je nakon Aljošinog “čepušanja” s Gabrielom Popescuom. “Malo san ja drža’ njega, pa je on uvatija mene, pa san ja njega pustija i pa’ doli”. I treći Šukerov gol, a bio je i četvrti, neubilježeni. Zabio bi ih “guza” (autorsko pravo gospodina širokih i oštrih laktova) i dvadeset da je trebalo. Puls mu nije niti malo poskočio dok je dvaput tjerao Steleu na psovanje. A Ćiru na prizanje da je lagao kad je govorio da bi radije na Engleze. Znao je Ćiro sve, ali je glumio da ne zna. Bolje biti malo glup, nego malo pametan.

Međutim, da je potom želio baš Njemačku, to smo mu vjerovali. Jer smo je svi željeli. Iako bi Meksikanci možda bili lakši protivnik, mnogi su stisnuli šaku kad je Bierhoff poslao Meksikance kući četiri minute prije kraja. Imali smo s Nijemcima neraščišćenih računa i svi smo osjećali da je došlo vrijeme za naplatu. I to s kamatama. Računa starih dvije godine, s Old Trafforda i četvrtfinala Europskog prvenstva. Iz utakmice u kojoj je Šveđanin Leif Sundell postao “državni neprijatelj broj jedan”.

Koliko god smo 1996. zamrzili i Volvo i Ikeu i cijelu tu prokletu Skandinaviju, vjeru u poštenje sjevera Europe dvije godine kasnije vratio nam je jedan drugi Skandinavac. Rune Pedersen. Norvežanina smo susreli dva puta i oba puta slavili. Najprije je Ukrajincima poništio (činilo se) regularan pogodak u dodatnim kvalifikacijama kad smo izborili plasman u Francusku, a zatim je crvenim kartonom Wörnsu poručio Nijemcima da im on nije Sundell. Fjordovi i krema za ruke s posebnom norveškom formulom nikad nisu bile popularnije od Prevlake do Dunava.

Bum Jarni, bum Vlaović, bum Šuker. Broj četiri. “Mogao sam zabiti pet komada da sam u toj utakmici razmišljao i radio samo za napad” rekao je Šukerman i uživao u slasti slatke osvete za Manchester. “Nijemci kada gube igraju prljavo, a kad vode onda su gospoda”, komentirao je najveći Hrvat tog vremena.

A Hrvatska je eksplodirala. O ničemu se više nije razmišljalo, o ničemu se nije pričalo, ništa više nije bilo važno. Kakvi ćemo biti u polufinalu? Hoće li suci puhati u leđa domaćinu? Kako ćemo zaustaviti Zidanea, Henryja, Djorkaeffa? Hoće li Šuker zabiti peti? Hoće li Boban biti spreman?

Svi su odgovori stigli nakon 90 minuta Saint Denisa. Bili smo dobri. Sudac Garcia Aranda na visini zadatka. Šuker je opet zabio. Boban nije bio pravi. I zaustavili smo sve francuske opasnosti, osim one za koju nismo ni znali da je opasnost. Taj Thuram i njegovi jedini reprezentativni pogoci u karijeri. Da je barem u preostali 141 nastup za Francusku ukrcao 50 komada, pa da nam bude malo lakše. Ali nije. Samo nama. Dva.

Grč. Suze. Apatija. Depresija. Nije moguće. Ovako da smo pali? Ovoliko blizu? Hoćemo li ikad više… Srećom, već za tri dana igrali smo protiv Nizozemaca. I ostvarili jednu od najvećih pobjeda u povijesti hrvatskog nogometa.

Nije isto, ni slučajno nije isto biti treći ili četvrti na svijetu. U dvoboju razočaranih reprezentacija koje su zapravo trebale igrati dan kasnije na Stade de Franceu, a ne za utješnu nagradu na Parku Prinčeva, Hrvatska je smogla snage pobijediti i završiti sa stilom. Na trećem mjestu, s medaljama oko vrata. I doživjeti veliku satisfakciju na kraju francuskog puta za sve ono što smo doživjeli i proživjeli. Pravi dojam te pobjede i osvojene bronce dale su i suze na licu Clarencea Seedorfa. I Nizozemci su tako željeli to odličje.

Uslijedio je put kući i prvi veličanstveni doček hrvatskih nogometnih junaka. Veličanstven po broju nazočnih i emocijama, a zapravo jako loše i aljkavo pripremljen i odrađen. Logično, bio je prvi. Ali je zato i poseban.

I tako dok budete vrtjeli slike iz Južne Afrike, gledali nogomet bez velike potrošnje emocija i živaca, ako slučajno zadrijemate držeći daljinski upravljač u ruci – vjerujem da će i vama misli odlutati u ona lijepa vremena kad smo imali svijet u šaci. I nitko ne kaže da nećemo opet. Imamo se čega sjećati i čime “hraniti” dok čekamo povratak Hrvatske na veliku scenu. Tamo gdje joj je i mjesto. I tamo gdje će opet biti.

izvor: spornet.hr

Nema komentara

Komentiraj

Vaša email adresa neće biti objavljena. Polja označena zvjezdicom su obavezna.

Možete koristiti HTML tagove: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>